Nad nebom pod zemljom

Kad zatvorimo knjigu Nad nebom pod zemljom, ne događa se ono uobičajeno okončavanje narativa priče što ga poznajemo iz pripovjedne književnosti. Nema osjećaja završetka, već je, naprotiv, prisutan osjećaj širenja. Kao da se stvari otvaraju prema van, u prostor koji nadilazi samu knjigu, u jezik koji nadilazi jezik na kojem su napisane i onaj na koji su prevedene ove pjesme. Pjesme Aleša Štegera ne ostaju na papiru; one ustrajavaju poput stanja proširene svijesti. Čitatelj ne napušta tekst – tekst počinje boraviti u njemu, tamo se nastavlja, autonoman. Zbirka Nad nebom pod zemljom, koja je nakon svojega objavljivanja 2015. godine doživjela mnoštvo prijevoda te uglednih među­na­rodnih pjesničkih nagrada, često je opisivana kao metafizička, no ta oznaka zahvaća samo dio njezine svojstvenosti. Pjesme, naime, ne tragaju za transcendencijom kao udaljenim ciljem; one radije otkrivaju da je ono metafizičko već prisutno u svakidašnjem. Štegerova poezija ne gradi sisteme, ona otvara pukotine kroz koje ulazi iskustvo. Stoga ova zbirka o nebu i zemlji ne govori kao o suprot­nostima. Njezin naslov uspostavlja napetost koju pjesme uvijek iznova rastapaju. Čovjek nije između dva svijeta – on je njihovo sjecište. Pjesma je prostor u kome se taj dodir ostvaruje. Možda je upravo zbog toga Šteger jedan od međunarodno najprepoznatljivijih suvremenih slovenskih pjesnika: ne zato što govori univerzalno, već zato što govori s mjesta na kojem se univerzalno tek rađa.