Književno njihalo

Problematika periodizacije književnosti bila je osnovno istraživačko područje Zagrebačke stilističke književnoznanstvene škole zasnovane na paradigmi imanentizma – unutarnjeg pristupa književnomu djelu. Vrhunsko iznašašće u sklopu takve imanentističke stilističke književne povijesti bio je pojam „stilskih formacija“ Aleksandra Flakera ili u širem smislu tradicionalni Woelfflinov pojam književnih epoha. (…) Autoricu u svim svojim radovima, a u ovoj knjizi napose, privlače najdublje teorijske teme, među kojima je na prvome mjestu odnos između književnosti i zbilje, fikcije i stvarnosti. Na to „vječno pitanje“ Bernarda Katušić u ovoj knjizi odgovara jednostavnom i jasnom tezom koju pokriva Foucaultova metafora „njihala“ i trima tipovima književnog „pisma“ u Derridaovu smislu. Autorica argumentirano pomiče granice književnih epoha i umjesto inverzija stilskih formacija nudi lelujanje triju književnih pisama: autobiografije, bajke i medijskog pisma. Kada se tomu doda jasnoća izlaganja, analitički uvidi i uronjenost teksta u relevantnu literaturu, dobili smo iznimnu teorijsku studiju – prilog iskonskim pitanjima o biti književnosti i njezinoj „zanjihanoj“ povijesti. (Dubravka Oraić Tolić)