Laku noć, slatko sanjajte

Najveći moravski grad Brno teško je ranjen, posljednjih dana Drugog svjetskog rata iscrpljujućim bombardiranjima pretvoren je u ruševinu, bez vode, struje, hrane, prepun beskućnika i leševa. Za neke četvrti još se vode borbe iako su Rusi već zauzeli dobar dio grada, gleda se u nebo i očekuje pomoć od Amerikanaca, a umjetnine i nakit prodaju se za komad špeka u kolodvorskoj hali, odakle na putešestvije po gradu kreću tri junaka i jedna, valjda, mačka. Židovski mladić koji je izbjegao koncentracijski logor vraća se sa sela, gdje je izbjegao rat, svojoj kući, znajući da mu je obitelj pobijena, a dva Brnjaka, jedan dotepenac napola Finac napola Rus, i rođeni Brnjak, kreću u potragu za lijekom za grad i napaćene stanovnike. Sve što dožive u dva dana ima težinu cjeloratne pustolovine. Uz teme stradanja, židovske sudbine, istjerivanja Nijemaca, smjene vlasti, ideologija te okupatora i osloboditelja – pozornost okuje i pripovjedna magija romana. Svuda uokolo je kaos, a junaci, a više od svih pripovjedač, imaju neutaživu potrebu iz te zbrke iščarobirati smisao s početkom i krajem. Ne prestaju pričati priče jedan drugome, melju li melju, ali ih i sanjaju, zamišljaju, one im se pričinjaju ili doista odigravaju pred očima. Kao da tako bježe od smrti. Priče nastaju u nultom vremenu, prije postanka novog svijeta, kad su od starog ostale samo ruševine. Ali u tim ruševinama su ljubavne romanse, obiteljske tragedije, cirkuske zgode, predstava “Labuđeg jezera”. Doznajemo štošta i o najljepšim leptirima na svijetu, ruskoj revoluciji, mreži rogonja, jezeru duboko ispod grada, te kako su se patuljci spasili od “konačnog rješenja”, kakvu moć ima mistični klan koji pokušava spasiti svijet te kako se svijet uopće spašava, kako je umrla Mata Hari, i nastala Ćelava pjevačica. Ova je proza filozofična, ali razigrana, brbljava i iskričava, s humorom ponekad bizarnim i mračnim, a ponekad kabaretskim i razdraganim. Kratochvil priču izmami i ondje gdje ne bismo ni pomislili da je uopće može biti. Priče se za njega lijepe, sve što vidi i čuje poput alkemičara pretvara u priču. I to kakvu. Jiří Kratochvil (1940), jedan od najcjenjenijih suvremenih čeških književnika, postao je “najveće otkriće” češke postbaršunaste književnosti pošto je s pedeset godina objavio prvu knjigu, Medvjeđi roman (Medvědí román), iako je pisati i publicirati počeo još u šezdesetima. Nakon ’68 je, iako diplomirani filolog, radio kao manualni radnik. Otac mu je emigrirao nakon što su komunisti preuzeli vlast, a obitelj mu je proganjana sve do 1989. Roman je, iako dovršen 1983, u samizdatu počeo kružiti tek potkraj 80-ih, a izdan je 1990. Razvijanjem dijelova stare, samizdatske varijante Medvjeđeg romana nastao je niz knjiga izdanih 90-ih: Usred noći pjesma (Uprostřed noci zpěv, 1992), Orfej iz Kéniga (Orfeus z Kénigu, 1994) i Ljubavi moja, Postmoderno (Má lásko, Postmoderno, 1994), Avion (1995), Sijamska priča (Siámský příběh, 1996), Besmrtna priča (Nesmrtelný přiběh, 1997). Naposljetku je izdao i prvu varijantu Medvjeđeg romana pod naslovom Urmedvjed (Urmedvěd, 1999). U knjizi eseja Priča nad pričama (Příběh příběhů, 1995) Kratochvil se predstavlja kao postmoderni autor, a 1996. u tjedniku Respekt objavljuje postmodernistički manifest Konfesija postmodernista (Vyznání postmodernisty). Njegovo književno opredjeljenje kao postmodernista, njegov postmodernistički kredo jest priča, koja jednako vlada kako klasičnom tako i posrnulom književnošću te tzv. visoku i nisku književnost spaja u jednu cjelinu. Godine 2000. objavio je kratki roman Žalosni Bog (Truchlivý Bůh), priču o pobuni junaka protiv vlastita obiteljskog klana organiziranog poput mafije, u kojoj se već naslovom poziva na Kunderinu pripovijetku Ja, žalosni bog. Grad Brno, u kojem živi cijeli život, protagonist je brojnih njegovih proza, uz ostalo i Brnjanskih pripovjedaka (Brněnské povidky, 2007) te romana Laku noć, slatko sanjajte (Dobrou noc, sladké sny, 2012). Laureat je nagrada Toma Stopparda 1991, Čeških knjižara i Literárnih novina 1993, Egona Hostovskog 1995, Karela Čapeka 1998, Jaroslava Seiferta 1999, grada Brna 2000. te dobitnik Nagrade društva za znanost i umjetnost 2004. S češkoga prevela Katica Ivanković