Lingua vulgaris

Za razliku od njegovih prijašnjih intervjua i mnogobrojnih članaka koje je napisao posljednjih godina svog života, ovdje se radi – jedinstven je to dokument – o retranskripciji čitave debate koje je Pasolini bio animator. Može ga se čitati kao komad njegova "teatra riječi", u kojem svaki lik utjelovljuje pitanja draga Pasoliniju. Tako među protagonistima nalazimo "Albanca" koji zastupa iste teze kao Pasolini, ali prije deset godina, progresivca koji ga optužuje da je reakcionar i zanosi se mitom o sretnoj prošlosti koja nikad nije postojala, gramscijevca koji zaziva emancipaciju narodnih masa, profesora sa sjevera Italije i profesora s juga Italije s njihovim nadama i strepnjama, mlade studente i njihov revolucionarni lirizam, kao i glasove koji se podižu iz publike. Iako se ne slaže ni s jednim od njih, Pasolini se obraća svakom svojim blagim i razoružavajućim glasom. Njegov ton nikad nije polemičan, mada čitanje debate ponekad može proizvesti taj dojam. Naprotiv, on pokušava kod svakog sugovornika naći uporište koje bi omogućilo izaći iz slijepe ulice u koju je on namjerno doveo sve, a koja je borba "između kulture koju ne prihvaćamo i odumrle kulture". Svatko na svoj način od njega traži putokaz. Ali on uporno tvrdi da nije vodič, da ne zna što treba učiniti, da nije prorok niti to želi biti. A ipak, danas više nego ikad, o Pasoliniju se govori kao o proroku. Ne, Pasolini ne čita budućnost. On vidi sadašnjost, ali s rijetkom lucidnošću. -iz Pogovora Michelea Beea