Roman Morelov izum, objavljen 1940, donosi robinzonsku pripovjednu situaciju u kojoj se glavni protagonist – o kojemu ne saznajemo mnogo doli da je pisac i bjegunac pred zakonom – zatekne na izoliranom otoku na kojemu susreće tajanstvene ljude nalik na turiste. Neobični suživot s tim strancima, a posebice njegov odnos s djevojkom Faustine, polako će voditi prema neočekivanom kraju, inspiriranom znanstveno-fantastičnim žanrom (izum stroja koji pohranjuje čovjeka i njegova osjetila za buduću reprodukciju, po uzoru na tada poznata tehnološka sredstva), ali i autorovim filozofskim preokupacijama. Realizam, fantazija i znanost idu ruku pod ruku u ovom romanu. To je i egzistencijalistički roman, te filozofski u širem smislu, jer je u njegovom središtu pitanje o čovjeku i ljudskom vidu postojanja. Ta su pitanja odvedena do krajnjih granica kroz u romanu ostvarenu ideju simulakruma. Mnogi su stoga primijetili kako Bioy Casares njime anticipira filozofske teme koje će tek u drugoj polovici 20. stoljeća dobiti punu formulaciju. Roman je to, nadalje, koji se uklapa u tradiciju velike latinskoameričke teme samoće. Ali i, paradoksalno, ljubavni roman. Jer susret junaka s Faustine roman će voditi k suptilnoj, ali bez primjese patetike, i tragičnoj ideji ljubavi. Roman otvara prolog Jorgea Luisa Borgesa, u kojemu veliki prozni majstor zaključuje da “ne drži hiperbolom označiti ga savršenim romanom”, čime samo potvrđuje sud koji je prije njega o ovome djelu iznio meksički nobelovac Octavio Paz. U svakom slučaju, Morelov izum do danas je najprevođeniji roman Adolfa Bioya Casaresa, djelo koje je pripomoglo otvaranju nove etape u povijesti hispanskoameričkoga romana, u kojoj se on počinje radikalno udaljavati od tradicionalnih realističnih modela. Sa španjolskoga preveo Matija Janeš