Nebo i zemlja

Nebo i zemlja, objavljeno 1942. godine, plod je Máraijeva svjesno introspektivnog, stoičkog razdoblja. Poslušavši savjet Marka Aurelija, “zaključava srce” i živi samo za pisanje. Možda je najslikovitiji dio knjige onaj o starenju. Čovjek u petom desetljeću života više nije tako zajedljiv i nestrpljiv, želi zaštititi i spasiti. Živi za sadašnjost jer nema druge sreće osim spoznaje, podnošenja i razumijevanja stvarnosti. U ulomku o Gyuli Krúdyju, Márai ispisuje retke bliske njemu samom: Krúdy nije nikoga “uputio” u tajne svijeta. Nije ga bilo briga za čitatelja, za svijet. S takvom čistom namjerom na kraju se, međutim, može doći tek dovde – do trošne prizemnice u Óbudi. To je sve što možemo postići. To je stvarnost. To je Márai. U ovoj knjizi aforizama, eseja i impresija, meditativnih pjesama u prozi, kontemplacija o nebu, o Zemlji, Márai je uronjen u prolaznost vremena, u osobne uspjehe i neuspjehe, promišlja o velikanima svjetske glazbe i književnosti, promišlja kako živjeti život… Ironično i duhovito, ovo je iznimno djelo zadnji dio trilogije sastavljene od prethodno objavljenih: Knjiga o travama i Četiri godišnja doba. Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) mađarski je pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar te se okušava u pisanju na njemačkome, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti neopozivo odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. Tridesetih godina biva zapažen po svojemu preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte na Kafkina djela, a u novinskim člancima izražava iznimno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije Kad svijeće dogore, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskome, no objavljivanje njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjeno sve do 1990. Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno i u sljedećim su desetljećima, otkriveni i cijenjeni od kritike i publike, postali dijelom europskoga književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hitcem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.