Nemoj me buditi

„Nemoj me buditi je (anti)roman u kojem su raspad naratora, ali i raspad priče koja sadrži traume iz prošlosti i surovu korumpiranost sadašnjosti, metafora o raspadu suvremenog društva i suvremenog čovjeka. Kroz svoj prepoznatljivi stil – oštar i koncizan, a duboko liričan i osoban – Marko Tomaš bespoštedno nas vodi kroz mračne putešestvije u kojima su bolesna ravnodušnost prema postojanju i panični strah od smrti u postojanom konfliktu.“ Rumena Bužarovska „Nemoj me buditi je roman napisan kao beskonačni košmarni dan u kojemu se ne pojavljuje svjetlo Andie MacDowell, po mnogočemu studija alkoholizma, usporediva i s filmom Leaving Las Vegas, potresan dokument o razorenoj deliričnoj svijesti koja u trenucima lucidnosti govori istine, da bi ih tren poslije posrala i prezrela i s lakoćom ih se odrekla. Ovaj roman će nesumnjivo postati kultan i nadgeneracijski.“ Kruno Lokotar „Natruhe krimi-priče tope se u atmosferi, između teškog umora i laganog humora junaka koji bi trebao poduzeti nešto i, evo, samo što nije – dok Tomašev bluz vijuga i spušta se niz serpentine poput prvog pelinkovca.“ Robert Perišić „Prividno odsustvo radnje u romanu Nemoj me buditi donekle je i njegova sudbina – stvarna poput sudbine svakoga od nas, nakon što se u sopstvenoj prolaznosti suočimo sa vremenom koje nam je iscurilo kroz prste. Ono što svi očekuju se ne događa. Ali samo je tako moguće naglasiti prisustvo svega što okružuje nedogađanje, ono što pulsira u napetosti do završne rečenice. Silovito i realno, košmarno i očajno, priča natopljena ljekovitim drogama i alkoholom diše jedinom stvarnošću koja je bitna. Zvučna pratnja dobrog dijela ove knjige naoko je nasumično odabrani Chet Baker. Pa ipak, ovom čitatelju se kao prateća podloga nameće tvrđi jazz-zvuk – harder post-bop – kao neizostavni dio Tomaševog remek-djela.“ Mehmed Begić