U knjizi Periferna Europa bavimo se krizom EU u kontekstu europeizacije i specifične pozicije koju je europeizacija zauzela nakon kraja hladnoga rata. Plan integracije koji bi postsocijalistički Istok trebao povezati sa “starim“ dijelom kontinenta i postkomunistički blok na periferiji spojiti s demokratskom jezgrom Zapada odvijao se po zapadnocentričnim, europocentričnim i postkolonijalnim scenarijima. To nisu bile tri odvojene faze integracije: njihovi su se vremenski okviri preklapali, a povremeno bi izgurale jedna drugu u antagonističkim odnosima često se izmičući jedna drugoj i vraćajući se u novim diskurzivnim formacijama. Temeljna struktura odnosa koja je svladavala naizgled neuređeno shvaćanje postkomunističkog Istoka bila je ugrubo razdijeljena po dvije osi: najprije po osi razlike, a onda po osi srodnosti. Zbog te dvostruke prirode odnosa koji su uređivali procese integracije čitav je sustav upravljanja Europske Unije u regiji moguće nazivati postkolonijalnim, pri čemu je centar provodio politiku unutrašnjeg kolonijalizma, a periferija je postupno preuzimala ulogu imperijalne granice. U knjizi je riječ o društvenim promjenama u Europi nakon dviju svjetskih kriza, financijske (2007–2008) i izbjegličke (2015-). Temeljno pitanje adresira tematiku društvenog ugovora koji se oblikuje u postkriznom stanju u središtu i na periferiji EU, pri čemu se kao periferna regija određuje jugoistočna Europa postkriznih država Sredozemlja i države »balkanskoga puta«. Analiza je iz perspektive periferije koncentrirana na kulturne diskurse o građanstvu u nastajanju, na diskurse o pripadnosti i identitetu. Metodom historijske sociologije i teorijskim aparatom postkolonijalnih studija proučava se uloga prošlosti i kolektivnih sjećanja u artikuliranju novih geografija Europe. Posebna se pozornost posvećuje intelektualnim diskursima promjene, javnim kulturama otpora i disidentstva te percepcijama Drugoga koje se pojavljuju.