Priča pravog čovjeka

Kada bezimeni glavni junak za četrdeseti rođendan dobije dnevnik i nalivpero od žene i sina, počinje revno zapisivati pojedinosti iz svakodnevice te sva svoja razmišljanja o životu. Vrijeme je poslijedubčekovske normalizacije u Slovačkoj, a on je obični, mali čovjek, pristojno odgojen katolik koji se učlanjuje u partiju i prihvaća baš sve prilike za osobni boljitak. Baš kada mu se na poslu osmjehne sreća i dobije promaknuće, pamet mu pomuti kolegica koja ga mami u izvanbračnu vezu… Priča pravoga čovjeka još je jedna književna poslastica koju nam je pripremio Pavel Vilikovský, etablirani majstor ironije, humora i parodije. Ovoga se puta opredijelio za jedan od najzahtjevnijih žanrova – dnevnički zapis –i briljantno se stisnuo u otužno ograničeni okvir svojega protagonista. Da bi dnevnik djelovao autentično, od autora zahtijeva bezuvjetnu empatiju i poistovjećivanje sa sveukupnim vrijednosnim, jezičnim i misaonim svijetom glavnog junaka. Upravo u tome leži autorov trijumf – Priča pravoga čovjeka uistinu je vrhunski izmiješan koktel lakomislenosti, nepromišljene iskrenosti i nespretnog izražavanja glavnog lika. Problematizirajući poziciju malog čovjeka u širem socijalnom kontekstu i neminovno ispreplitanje osobne i društvene povijesti, Vilikovský je ispisao inteligentno, promišljanjima i duhovitošću protkano štivo. Prevela sa slovačkog Sanja Milićević Armada „Roman-dnevnik možete čitati kao priču `običnoga` glavešine, u njemu otkrivati korumpiranost partije, doživjeti atmosferu paranoje koju su stvorile tajne službe ili pratiti ponašanje ambicioznog beskičmenjaka. Ovako ili onako, /posljednja/knjiga Pavela Vilikovskog sjajno je opisala ozračje kasne totalitarne socijalističke države.“ Simona Pinnerová, Host „Čitati ovu knjigu Vilikovskog u njezinu cjelokupnom estetskom izrazu moguće je samo ako ste već čitali neke od njegovih knjiga. Tek se tada otkriva energija koju je slojeviti pisac Vilikovský morao upotrijebiti kako bi se stisnuo u žalosno omeđen okvir svojega protagonista, u njegovu niskopodnu optiku. Mješavina elementarnosti, naivnosti, tupe iskrenosti i nezgrapnoga izražavanja jednostavno je sjajna, duhovita, ali i za plakati. Priča Vilikovskog priča je našeg kolektivnog sjećanja i treba shvatiti da je mnogo toga iz njega nestalo, ali se i mnogo toga zadržalo. No sad ne znam je li to užasno ili smiješno.“ Radoslav Matejov, Knižná revue