S predumišljajem koristeći jednostavne tehnike pripovijedanja o ljubavi, Đorđević piše tvrde egzistencijalne, ali i empatične stranice na kojima svoje likove – emotivno zatomljenu i na posao usredotočenu liječnicu i slikara koji je izgubio smisao i inspiraciju – suočava s njima samima, životnim propustima i posljedicama njihovih izbora.