Riječ je o studiji u kojoj se na esejistički prohodan način, ali s vrlo specifičnim i širokim uvidima u znanstvena područja književne i kulturne teorije, filozofije, stilistike, književne povijesti, teologije ili ekologije, promatra pjesnički opus Krešimira Bagića. Kad god je to moguće i prema autorici nužno, Bagićevo se pjesništvo povezuje s njegovim znanstvenim i kulturnim radom. Na taj način njezino čitanje prelazi granice interpretacije teksta i postaje na momente složena intertekstualna analiza. Autorica se pritom služi pomnom stilističkom raščlambom koju nadopunjuje imagološkim čitanjima, vrlo obuhvatnim uvidima u dosadašnje interpretacije Bagićeve lirike te korisnim komparatističkim usporedbama i književnoteorijskim opažanjima. Ona se također ne libi dograditi postojeća čitanja Bagićeva pjesništva, a neka čak i osporiti, što dosadašnje razumijevanje suvremenog hrvatskog pjesništva u određenoj mjeri redefinira i obogaćuje. Pitanja poput subjekta, identiteta, drugog ili odnosa lirike i matematike te lirike i magije ovom knjigom bivaju iznova otvorena, ali i drukčije osvijetljena. U nas se tako prvi put Bagićevom pjesničkom opusu, koji u polju suvremenog hrvatskog pjesništva ima veliku važnost, pristupa s dosada neviđenom preciznošću što će budućim proučavateljima omogućiti njegovo lakše čitanje i razumijevanje. Tvrtko Vuković U svome pristupu autorica nastoji istaknuti i opisati elemente kontinuiteta u Bagićevoj lirici, odnosno one koji njegovu poetiku čine distinktivnom i prepoznatljivom u kontekstu suvremenoga hrvatskog pjesništva. Tumačenje se temelji na razmatranju nekoliko razina pjesničkoga diskursa. U prvome je planu opis pozicije lirskoga subjekta kao instance koja u najvećoj mjeri uvjetuje oblikovanje pjesničkoga svijeta, a pažnja se također posvećuje motivima i temama oko kojih se oblikuju šira semantička polja Bagićevih zbirki, kao i analizi stilskih figura i jezične mikrorazine te kompozicije lirskoga teksta. Znanstveni doprinos knjige počiva na uvidu o “holističkoj” naravi pjesnikova opusa, gdje je na temelju ponavljanja brojnih postupaka, tematike i problema uočena snažna nit kontinuiteta između zbirki. Također je značajan uvid o lirskome subjektu koji nije ni raspršen ni odviše čvrst, čiju poziciju obilježava dvojstvo ili ambivalentnost, na što se nadovezuje zaključak o poetici Krešimira Bagića kao ujedno postmodernistički orijentiranoj, u smislu bogatstva intertekstualnih i citatnih veza prema opusima drugih autora, i modernističkoj, u smislu sklonosti prema inovaciji i invenciji. Branislav Oblučar