"Teta Julia i piskaralo" jedan je od romana koji su obilježili hispanoameričku književnost druge polovice 20. stoljeća. U ovoj proznoj komediji iz 1977. Mario Vargas Llosa pribjegava tehnici kontrapunkta, paradoksu i satiri, te britko i duhovito proučava stvaralačke potencijale suvremenoga književnog stvaralaštva u srazu s najamničkom spisateljskom svagdašnjicom. Vargas Llosa izmješta klasični inicijacijski roman — kojemu književni kanoni tradicionalno nameću visoki stil — i farsično ga uparuje s kontekstom jednoga trivijalnog žanra i “novog” medija. Tako polovicu priče tvori autobiografska pripovijest mladog i nadobudnog autora Marita Varguitasa koji se zaljubljuje u zamamnu raspuštenicu tetu Juliu. Maritova književna i ljubavna postignuća tvore opreku nestalnoj sreći Pedra Camacha, protagonista druge polovice priče, predanog autora radijskih sapunica koji je pao na niske grane. Glad autorske uživljenosti i tržišno uvjetovani kaos žongliranja s deset različitih pripovjednih niti Camacha tjeraju u ludilo koje probija branu između različitih fikcionalnih sustava, između fikcije i života, između mjetnosti i konfekcije. Vargas Llosa prede autobiografsku parabolu o identitetu, ali svjesno gradi otklon od životopisa i spomenspisa te nam naposljetku nudi portret umjetnika u mladosti provučen kroz filtar strasti pisanja.