Želim svjedočiti do kraja: dnevnici 1933-1945. Izbor

Victor Klemperer (1881-1960), njemački pisac židovskog porijekla, profesor romanistike na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu, desetljećima je vodio dnevnik, uključujući i, ponajprije, dramatično razdoblje između 1933. i 1945. godine. Kada je pola stoljeća poslije objavljeno prvo izdanje tih zabilješki, naslovljeno Klempererovim citatom Želim svjedočiti do kraja, bila je to senzacija na njemačkom knjižnom tržištu: dnevnici znanstvenika koji je tada bio potpuno zaboravljen postali su bestseler. Za uspjeh nisu bili zaslužni samo oduševljeni recenzenti koji su upozoravali na jedinstveno djelo, “neponovljivo i neprocjenjivo za poznavanje tih dvanaest godina”, nego prije svega oštrina zapažanja u dnevniku, precizan opis sasvim privatnog, a ipak krajnje političkog putovanja kroz razdoblje nacionalsocijalističke diktature, u vezi s kojom već u početnim godinama vidovito nagađa da će Hitlerov antisemitizam na koncu sve Nijemce odvesti u propast. Godine 1935. prisilno je umirovljen i otada pa nadalje prolazio je teške muke pod nacističkim terorom. Međutim sustavno je i potanko bilježio svakodnevne pokazatelje izopćivanja zbog svog židovskog podrijetla: morao je trpjeti stalno ponižavanje i zlostavljanje, i fizičko i psihičko, nakon uvođenja žute židovske zvijezde vrijeđali su ga i pljuvali na ulici, nije više smio objavljivati, istjerali ga iz vlastitog doma i sve do kraja rata morao je, skapavajući od gladi, živjeti u tzv. židovskim kućama u krajnje skučenim uvjetima i raditi fizičke poslove u tvornicama važnim nacističkom režimu – sve to u stalnom strahu od deportacije u neki koncentracijski logor. Od te kobne sudbine koja je snašla veliku većinu Židova štitio ga je samo brak s nežidovkom Evom, hrabrom ženom koja je unatoč svim pritiscima ostala uz njega. U tim okolnostima vođenje dnevnika bilo mu je jedina utjeha, posljednje utočište u svijetu terora. Victor i Eva Klemperer na koncu su pobjegli iz Dresdena u noći s 13. na 14. veljače 1945, kad su britanski bombarderi gotovo potpuno razorili grad, a njihova kasnija lutanja i nedaće do kraja rata također su podrobno opisani u dnevniku. Ovaj izbor iz tog golemog dnevnika pruža dojmljiv primjer borbe riječima protiv užasa. Ono najdirljivije što Klempererova priča donosi upravo je emocionalna i intelektualna veličina koju je uspio doseći nalazeći se u paklu, gdje bi većina ostala malodušna i poražena jadom. S njemačkoga preveo Damjan Lalović, izabrao i uvodom popratio Almut Giesecke, s pogovorom Martina Doerrya