Azijada

Azijada je poluautobiografski tekst temeljen na piščevu dnevniku iz 1876. i 1877. godine, kad je kao mladi francuski mornarički časnik boravio u Grčkoj i Istanbulu. U ovoj neuobičajenoj kombinaciji dnevnika i epistolarnog romana mogu se naći zanimljivi opisi istanbulskih eksterijera i interijera (ulica, trgova, kuća, bazara, kavana, džamija, groblja itd.) u kojima posebice dolazi do izražaja Lotijevo divljenje prema turskoj kulturi. U toj “orijentalnoj fantazmagoriji” odvija se ljubavna veza Azijade, mlade žene iz harema, i engleskog časnika Lotija koja se iznenada prekida: u predvečerje tursko-ruskog rata Loti dobiva zapovijed da se na svom brodu vrati u Englesku, a kad po povratku u Istanbul sazna da je Azijada umrla od tuge za njim, prijavljuje se u tursku vojsku i pogiba u bitci kod Karsa… Iako je ovaj Lotijev roman nastao u vrijeme francuske kolonijalne ekspanzije, njegovu junaku nije svojstven kolonijalni duh. Naprotiv, mladi engleski pomorski časnik Loti, glavni junak Azijade, uči turski jezik, Istanbulom šeće u turskoj odjeći, u kavanama puši nargilu i razgovara s lokalnim muškarcima, a svoju kućicu u Ejubu uređuje u turskom stilu. Pored milosnice Azijade, društvo mu u prvom redu prave dvojica Turaka – njegovi sluge Samuel i Ahmed. Jedina komunikacija između Lotija i Europljana odvija se putem pisama koja povremeno razmjenjuje sa svojom sestrom i dvojicom prijatelja. Po mišljenju Rolanda Barthesa, u Lotijevu se romanu ne pripovijeda avantura već uzgredni događaji, odnosno “ono što pada nježno, poput lista, na tepih života, to je lagan, trenutni nabor na tkanini dana, ono što jedva da se može zabilježiti: neka vrsta nultog stupnja bilježenja, upravo ono što je potrebno da bi se nešto moglo napisati”.