Četvrta violina

“Četvrta violina kao neopikarski roman, izuzetno rijedak u bh. književnosti, traži da se njime ozbiljno bavi i književna teorija i kritika. Traži to i zbog tema kojima se bavi, kakve su izbjeglištvo i tranzicija, koje su česte, ali Saša ih svježinom svog pristupa čini atraktivnim; zatim, zbog motiva javora rebraša, kao nikad korištenog i ideološki nekontaminiranog simbola Bosne; zbog stila pripovijedanja s puno humora i pustolovnih peripetija kao osnove na kojoj se radnja razvija, i zbog mnogo čega drugog. Ako bude te ozbiljnosti, ovaj roman mora ući u književne kanone našeg jezika. S druge strane, ništa od navedenog čitaoca neće opterećivati. On može u jednom popodnevu držati se površinskog sloja priče i uživati u Četvrtoj violini kao u razbibrižnoj epizodi nekog urnebesnog sitkoma.”