Crni kabinet

Crni kabinet (1922) pseudoepistolarni je roman, zbirka uglavnom izmišljenih pisama koja autor popraćuje tobože meritornim komentarima u kojima savjetuje imaginarnog pošiljatelja kako da riješi svoj sasvim privatan problem i tim ludističkim postupkom slika satiričan portret društva općenito, provincijskog života posebice, i njegove nakaradne buržoazije. “Le cabinet noir”, kako glasi naslov izvornika, francuski je izraz koji se odnosi na tajni ured u kojem su državni službenici otvarali i čitali pisma sumnjivih osoba prije nego što bi ih proslijedili do odredišta. Takva praksa započela je s uvođenjem poštanske službe, ali tek je Luj XV. uspostavio poseban ured za tu svrhu. Jacob nam naslovom sugerira da smo u privilegiranoj poziciji čitanja povjerljive korespondencije i da ćemo na toj osnovi moći steći dublji uvid u ljudsku prirodu nego što je to inače moguće. U ovom remek-djelu satire likovi u pismima na pikantan način govore o svom životu, iznose ideje i gledišta o problemima koji ih muče. Popratnim pak komentarima Jacob dodaje nov sloj tim kratkim naracijama, čime djelo dospijeva do granice apsurdnosti. Glumeći nekoga tko je, poput nas, čitatelj pisama uvrštenih u knjigu, Jacob u komentarima uspoređuje ruralni i urbani mentalitet, komentira mijene u društvenim običajima kroz naraštaje, pridodaje historiografske reference. Ponekad “komentator” reagira blagom porugom, ironijom, ponekad zgražanjem, što sve pridonosi dojmu autentičnosti i stvara ozračje živa, iskričava dijaloga. Verbalnim žongliranjem i monološkim tiradama u parodijskom stilu Jacob prikazuje svojevrsnu “ljudsku komediju” u kojoj konkretni opisi puni najsitnijih detalja rišu portrete koji poput likova na pozornici postoje dok ih obasjava svjetlo, a potom nestaju te ponovno bivaju osvijetljeni u komentarima, ali iz drugog kuta, često iznenađujuće neočekivanoga. S francuskoga prevela Marija Paprašarovski