Duh obitelji

Kad Piperno kaže da je ironija posljednje utočište inteligencije, lako je takvu tvrdnju odmah povezati s piscem i profesorom rimskog sveučilišta Sacerdotijem, protagonistom opsežnog romana Duh obitelji, koji će tijekom svog predavanja citirati jednu Flaubertovu rečenicu zbog koje će izgubiti profesuru na fakultetu. Cancel kultura u svom najjačem sjaju. Od omiljenog, poželjnog i uspješnog pisca i profesora odjednom postaje usamljenik, bjegunac, moralni osuđenik s malim mogućnostima za razjašnjenje, za obranu. „Nikog više nije bilo briga što ja o ičemu mislim, izolacija je moj lijepi građanski dom pretvorila u skrovište.“ U tim nevoljnim osobnim okolnostima pozvan je u Milano da upozna osmogodišnjeg rođaka Noaha čiji su roditelji upravo poginuli. Odluka da preuzme privremeno skrbništvo nad dječakom otvorit će mu neke nove mogućnosti i pružiti nove prilike. Uzbudljiv i nepredvidljiv poput trilera, pred nama je raskošan, oštrouman obiteljski roman čiji su likovi bremeniti prilično odbojnim slabostima i neočekivanim vrlinama, likovi koji grcaju u proturječjima koje je dobra književnost oduvijek propitivala.