Evine kćeri

Polazeći od Evine obrane što je humanistkinja Isotta Nogarola pušta u optjecaj 1451, ova studija razmatra verbalne i vizualne reinterpretacije ženskih biblijskih figura – Eve, Suzane, Judite i Marije – u djelima pet talijanskih autorica u široko shvaćenom razdoblju renesanse, od petnaestoga do prve polovice sedamnaestog stoljeća, te preispituje njihovo značenje za razvoj feminističke svijesti. Svjetovne žene, osnažene filoginim kulturnim imaginarijem koji se od četrnaestoga stoljeća nadalje počinje sve intenzivnije razvijati usporedno s još uvijek dominantnim mizoginim stavovima, u razmatranom razdoblju stvaraju verbalna i vizualna umjetnička djela, stupajući na muški obilježeno poprište javnoga kreativnog izražavanja. Osim što nastaje na tragu Aristotelovih i Galenovih prosudaba o biološki utemeljenoj inferiornosti žene, poimanje žene što ga nasljeđuje renesansa temelji se na višestoljetnoj kršćanskoj tradiciji mizoginih interpretacija Svetog pisma. Budući da je androcentrično tumačenje Biblije jedan od glavnih oslonaca za ukorijenjenu predrasudu o nužnoj društvenoj i inoj podređenosti žena, ne čudi da revizija biblijskog teksta i posebice ženskih biblijskih figura postaje jedna od važnih tematskih odrednica ženske kreativnosti u talijanskoj renesansi, a nerijetko i sredstvo više ili manje izravne artikulacije feminističke poruke. Svrha je ove studije iskazati slojevitost strategija kojima revizije ženskih biblijskih figura u djelima Isotte Nogarole, Lucrezije Tornabuoni, Vittorije Colonne, Artemisije Gentileschi i Arcangele Tarabotti depatrijarhaliziraju biblijski predložak, feministički ga preispisuju te njegov poseban status stavljaju u službu ženske emancipacije.