Prepuna želje i mogućnosti da začudi, ovo je pjesnikinja koja uporno razbija klišeje, frazeme – koja razmišlja i koja svoj svijet usitnjava, do najmanjih i najbizarnijih banalnih sastojaka. Ona u tome svemu očituje i volju da poezijom nešto promijeni, iako nije sigurna da je ikakva promjena moguća. U ovoj poeziji ima i suosjećanja, primjerice, prema izbjeglicama, ali čak i u tim angažiranijim pjesmama preteže svijest koja se kreće u stalnoj blizini stvarnog, praktičnog života, ali i bježi od njega u visine nekontrolirane maštovitosti. Gusta masa poezije Lane Derkač dolazi iz tla, iz uzemljenosti autorskog glasa, koji ipak ima poriv za letom, u kojem se brišu granice između stvari, bića i pojava.