Kukuljica

Najbolja odlika ovog romana za mene jest stil pripovijedanja, koji je duboko individualan i intiman, i sama struktura romana. Glavni lik je žena koja nema svoj glas. O njoj govore ljudi iz njezina okruženja: muškarac s kojim je ušla uvezu (Elliot), njezina majka Bella i prijateljica Susie. Sam postupak prikazivanja likova ili događaja iz različitih gledišta u književnosti i filmskoj umjetnosti nije novost. Na taj se način lik upoznaje s raznih strana kako bi čitatelj mogao oblikovati vlastitu sliku. Oduzimanjem glasa glavnoj junakinji izbjegava se mogućnost ikakvog subjektivnog pristupa, kako u prikazu lika, tako i u mogućnosti njegova djelovanja na čitatelja. Zanimljiv je izbor pripovjedača. Oni mogu postojati kao samostalni likovi, ali mogu djelovati i kao funkcije koje predstavljaju određene životne aspekte glavne junakinje: Elliot može predstavljati mogućnost njezina intimnog vezivanja, Bella njezinu egzistenciju kao kćeri, a Susie kao prijateljice. Isto tako, atmosfera je obilježje romana koje se nikako ne može zanemariti. Roman odiše individualizmom i samoćom. Pripovjedači iznose svoja duboka intimna životna iskustva, ali svi su osamljeni i to se može smatrati njihovim zajedničkim nazivnikom. Čini mi se kao da ta samoća, uz krajnji individualizam, ujedno postaje metafora za svijet u kojem živimo. Ona je najočitija u liku glavne junakinje. Sam roman nosi naziv kukuljica i tu sada ulazim u sferu sadržaja. Glavna junakinja doživljava metamorfozu. Od djevojčice s određenim zdravstvenim poteškoćama (trzanje i nervoza udova) preko submisivne mlade djevojke koja dopušta da je partner maltretira (iako mi u konačnici ne možemo znati je li to uistinu bilo maltretiranje ili „projekt“ glavne junakinje) ona postaje samodostatna osoba koja bez ikakvog preispitivanja prekida odnose s drugim pojedincima u želji da izmakne utjecajima vanjskoga svijeta. Ona predstavlja individualizam doveden do krajnosti: živi kako želi i gdje želi te apsolutno samostalno oblikuje svoj život. Ovako napisano to izgleda kao cilj koji bi svatko poželio. Međutim, čovjek se ostvaruje kao društveno biće. Ne mogu se oteti dojmu da glavna junakinja iskorištava druge (u ovom slučaju pripovjedače) kao sredstvo da dođe do cilja. Od Elliota dobiva potvrdu da je sposobna za (relativno) zdravu vezu. Od majke uzima prostor u kojem živi. Tako, kada joj majka predloži da odu živjeti u njezinu kuću u kojoj je glavna junakinja odrasla, ona joj odgovara Želim živjeti ondje sama. Pri tome majci često imputira da samo misli na sebe. Konačno, od Susie uzima prostor i vrijeme za oporavak od toksične veze. U tom razdoblju sve što joj Susie kupuje i donosi u kuću uzima zdravo za gotovo, kao da na to ima pravo samim time što postoji. Odlazi od nje kada si nađe novi prostor: jednostavno uzima stvari koje su njezine (kupila ih je Susie!) i odlazi bez ikakve geste zahvalnosti. Ni u jednom trenutku u glavnoj junakinji ne može se zamijetiti nešto što bi podsjećalo na empatiju. Štoviše, ona na svoje veze s drugima gleda kao na transakciju: ja sam tebi nešto dala u zamjenu za ono što si mi pružio. Elliot smatra da je dobio snagu da može živjeti izolirano pa prekida sve svoje veze, uključujući i onu s majkom, njezina majka dobila je osjećaj majčinstva, a Susie nekakav smisao života koji joj je nedostajao. Često se junakinju ovoga romana uspoređuje s junakinjom iz romana Vegetarijanka autorice Han Kang. Činjenica jest da obje junakinje žele samostalno oblikovati svoj život. I tu svaka sličnost prestaje. Vegetarijanka je apsolutno pasivna. Ona želi da je drugi puste na miru iako obitelj oblikuje njezin život. Glavna junakinja Kukuljice je aktivna i dominantna, uzima ono što joj treba i koristi mehanizme koji su joj na raspolaganju. Zanimljivo je koliko su pripovjedači u romanu slabe osobe i kako im treba netko da bi osmislili vlastitu egzistenciju. Ona ih zadivljuje svojom samodostatnošću, svojom mirnoćom, „postojanjem izvan utjecaja izvanjskoga svijeta“. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da je glavna junakinja itekako fantastično umrežena u taj isti svijet, da izvrsno poznaje njegove potrebe i da ih uspješno eksploatira (samom činjenicom da na mreži ima niz pratitelja). Zato mi je od pripovjedača Susie najbliža i najljudskija jer kaže kako voli „biti pomalo tjeskobna“ jer joj to „daje mnogo energije“, pomaže joj vidjeti što je zaista važno i što bi mogla promijeniti. Roman, dakle, smatram uspješnim zbog književnog postupka i atmosfere te metafore suvremenog svijeta koji klizi u krajnji individualizam. Zato mi glavna junakinja nije nimalo simpatična i ne smatram je nikako nekim lijepim leptirom, što bi naslov mogao implicirati. Ona jest rezultat svojevrsne metamorfoze i zrcalo svijeta u kojem živimo. Međutim, veseli me da u romanu posljednji glas koji čujemo jest Susien jer ona jedina ima snagu zadržati odmak od „božice“ i u tome vidim svojevrsnu nadu.