Ljuljačka daha

Nakon što je Herta Müller 1987. uspjela napustiti Rumunjsku i preseliti u Njemačku gdje je već krajem 80-tih čitajući njezinu zbirku pripovjedaka "Nizine" otkriva njemačka publika, a u devedesetima postaje jedno od najvažnijih imena na zapadnoeuropskoj književnoj sceni s dva romana "Remen, prozor, orah i uže" (Herztier, 1994.) i "Da mi je danas bilo ne susresti sebe" (Heute wär ich mir lieber nicht begegnet, 1997.), te nakon što u razdoblju iza 2000. objavljuje niz eseja, pjesama s kolažima i proza, 2009. nastaje "Ljuljačka daha" (Atemschaukel). Taj roman pokazuje da, kako sama Herta Müller kaže, nijedan odlazak nije konačan. U svojim intervjuima ističe da je neraskidivo vezana za prošlost i iskustvo diktature, strah te sjećanja na djetinjstvo i mladost u skučenoj rumunjskoj provinciji banatskih Švaba, koji su nakon pada nacističkog režima 1945. mahom (sve žene i muškarci između 17 i 45 godina) bili odvedeni u ruske logore kako bi kao pripadnici naroda koji je sve razorio pomogli u obnovi. "Ljuljačka daha" fikcionalna je autobiografija sedamnaesetogodišnjeg Leopolda Auberga, kojega 1945. odvode u ukrajinski logor. U njoj se visoko artificijelnim jezikom pripovijeda život koji počinje iza nulte točke egzistencije, u logoru. Leo Augberg koji odlazak u logor doživljava kao oslobođenje od straha da će provincijska sredina otkriti njegovu homoseksualnost i ne sluti da bi priznavanje svoje homoseksualnosti u logoru značilo smrtnu presudu, a još manje da će i nakon propaćenih strahota u logoru ponovno biti gurnut na rub društva i biti izopćenik zabite sredine. Kao i svi prozni tekstovi Herte Müller, i ovaj roman je vrhunsko književno ostvarenje onkraj svakog biografizma, naivnog povijesnog prikaza i tematiziranja političkog autsajderstva. Njegov zgusnut poetski jezik realne situacije užasa pretvara u snažne univerzalne slike ljudske patnje i snage koju čovjek nalazi u rubnim životnim situacijama, a koje je u prozi Herte Müller prepoznao i žiri za dodjelu prošlogodišnje Nobelove nagrade. (Helen Sinković)