Marx i lutka

Dok je još bila u majčinu trbuhu, Maryam proživljava početke iranske revolucije. Šest godina poslije, s majkom odlazi pridružiti se ocu u izgnanstvu u Parizu. Kroz sjećanja na najranije djetinjstvo, Maryam pripovijeda o napuštanju zemlje, udaljavanju od obitelji, opraštanju od voljene bake, gubitku igračaka, i postupnom potiskivanju perzijskog u korist francuskog te kasnijem ponovnom učenju materinjeg jezika, sve dok se dva jezika nisu pomirila u ljubavi prema književnosti i pisanju. U ovom poetičnom autobiografskom romanu koji se može čitati i kao bajka i kao dnevnik, autorica s nježnošću pripovijeda o životu između dvaju jezika i dviju kultura, o svojim korijenima kao o bremenu, bedemu, načinu socijalizacije pa čak i oružju za masovno zavođenje. `Večeras je veliki povratak. Povratak u rodnu zemlju. Vlažnih ruku i s maramom na koljenima, vraćam se u Iran. Sedamnaest godina prije, Teheran-Pariz. Večeras, Pariz-Teheran. Obrnuto putovanje, povratak unatrag. Pitam se hoću li ponovo pronaći petogodišnju djevojčicu ondje gdje sam je ostavila. Vlažne ruke dohvaćaju crnu bilježnicu i olovku, pokušavam pisati da bih se smirila, ali ništa ne izlazi. Uzbuđenost je suviše debela gruda, a da bih je razdrobila u riječi. Komad koji mi je zastao nasred grla, ne želi se pomaknuti ni u jednom smjeru. Molim stjuardesu da mi donese čašu vode. Ispijam je. Čak ni voda ne prolazi. Sklapam oči i brišem ruke o široki ogrtač koji me prekriva od ramena do stopala. Vežem maramu, uguravam nekoliko neposlušnih pramenova, odahnem. Sve će dobro proći.`