Metuzalemova svjetiljka

Hrvatskim čitateljima dobro su poznata djela Viktora Pelevina (1962), svojevrsnog enfant terrible nove ruske književnosti, čiji su romani stekli široku popularnost diljem svijeta zbog prikaza korupcije i anarhije u suvremenom ruskom društvu te duhovnog beznađa mlađeg naraštaja. Pelevinova se veličina, slažu se kritičari, nalazi u ingenioznom umijeću prikaza stvarnosti postsovjetske Rusije putem razigrane palete neočekivanih pripovjednih postupaka i situacija koji u njegovim romanima ne zastaju na tome da artistički uživaju u samima sebi nego teže uhvatiti se ukoštac s razumijevanjem ne samo sadašnjeg trenutka nego i onoga što tek dolazi. Na tom je tragu napisana i Metuzalemova svjetiljka, roman koji će, nakon izvjesnog recepcijskog zatišja u Hrvatskoj, zacijelo ponovno probuditi zanimanje za uvijek aktualnog Pelevina. U Metuzalemovoj svjetiljci Pelevin se kaleidoskopski poigrava sveprisutnim teorijama urote, svijetom banaka i brokera, feminizmom, političkom korektnošću, a sve njih neočekivano spaja s diskursom plemstva devetnaestog stoljeća ili zatvoreničkim govorom gulaga u nevjerojatan fantastični spoj što kroz mnoštvo političkih aluzija govori o suvremenom položaju Rusije u globaliziranome svijetu.