Sindrom WikiLeaksa

Sindrom WikiLeaksa sastoji se od dvije simetrično nabrušene pripovijesti. U prvoj, nazvanoj Operacija “Burning Bush”,Viktor Pelevin parodira teme koje je već načeo u ranijim knjigama, govoreći ovaj put o lansiranju Boga u glavu američkog predsjednika Georgea Busha, koje je smislio obavještajac Vlad Šmiga. Za tu briljantnu manipulaciju Šmiga je u obavještajnu službu vrbovao svog prijatelja iz pionirskih dana Semjona Levitana, nastavnika engleskog jezika koji je izvanredno imitirao glas svog čuvenog prezimenjaka Jurija Levitana, stvarne osobe, čuvenog radijskog spikera i simbola staljinskog razdoblja sovjetske povijesti. Šmigin projekt temeljio se na ideji da se predsjednik SAD-a (Bush) želi doimati kao da svijetu govori u ime Boga, poput Mojsija koji je gledajući gorući grm (Burning Bush u prijevodu je Gorući Grm) u sebi osjetio prisutnost Gospoda i povjerenu mu specijalnu zadaću u svijetu… Poruka je jasna: što je zapravo naš svijet i tko njime upravlja? Imamo li kontrolu nad događajima koji nam se svakodnevno upleću u život? Druga pripovijetka, Protuavionski kodeksi Al-Efesbia, bavi se likom i djelom Savelija Skotenkova, majstora političkog inženjeringa. Za toga je junaka Pelevinu kao predložak poslužio Vladislav Surkov (1964), visokopozicionirani dužnosnik Ruske Federacije, poznat kao “kremaljski ideolog”. Pravo mu je ime Aslanbek Andarbekovič Dudajev, a podrijetlom je Čečen. Amerikanci ga smatraju glavnim majstorom za ograničavanja slobode govora i progon neistomišljenika u Rusiji. Dakle taj se Skotenkov kao službenik Federalne obavještajne službe (FSB) uvukao u redove afganistanskih talibana i svojim antiameričkim stavovima nametnuo kao veliki autoritet. Štoviše, u borbi protiv američkih bespilotnih letjelica Skotenkov, među pobunjenicima znan kao Saul Al-Efesbi, za kratko je vrijeme uništio stotine letjelica Freedom Liberator.Tajna je Al-Efesbijeve metode u kvazipjesničkim tekstovima koje su osjetljivi instrumenti dronova pogrešno dešifrirali i tako aktivirali mehanizam samouništenja. Međutim Al-Efesbi, iako pravi pozitivni junak socrealističkog kova, nakon uspješne bitke s teledirigiranim strojevima na kraju neće dobiti i rat protiv nehumane civilizacije. Viktor Pelevin dakle parodira teme koje je već načeo u ranijim knjigama i nastavlja sustavno raskrinkavati ljude i njihova (ne)djela u suvremenom ruskom društvu, no u ovoj ne pljuje samo po ruskim političkim elitama, nego i po Amerikancima kao glavnim inspiratorima ruskih gadosti. Viktor Pelevin (Moskva, 1962). Majka mu je predavala engleski jezik u prestižnoj engleskoj srednjoj školi, koju je krajem 70-ih i on završio, a otac je profesor vojne znanosti na Tehničkom sveučilištu. Godine 1985. postao je inženjer elektromehanike i nekoliko je godina radio u časopisu “Nauka i religija”, gdje je spremao priloge o istočnjačkom misticizmu. U književnosti je debitirao 1989. pričom Čarobnjak Ignat i ljudi (Koldun Ignat i ljudi). Objavio je mnoštvo knjiga, od kojih su najpoznatiji romani Omon Ra (1992), Čapajev i Pustota (1996), Generation P (1999) i S.N.U.F.F. (2011), te zbirke pripovijedaka Plava svjetiljka (Sinij fonar’, 1991), Žuta strijela (Želtaja strela, 1998) i Sok od ananasa za divnu damu (Ananasnaja voda dlja prekrasnoj damy, 2010). Ekranizirane su mu pripovijest Plava svjetiljka (2000) i Generation P (2011). Dobio je petnaestak književnih nagrada, od kojih su najznačajnije Mali Booker za zbirku Plava svjetiljka (1992), Nacionalni bestseller 2003. i Nagrada Apolon Grigorjev iste godine za roman Dijalektika prijelaznog perioda. Godine 2009. ruski portal OpenSpace proglasio ga je najutjecajnijim intelektualcem Rusije. U Hrvatskoj mu je objavljeno sedam knjiga, od toga, zajedno s WikiLeaksom, četiri u biblioteci Na tragu klasika (Vijesti iz Nepala, Dijalektika prijelaznog perioda i Sveta knjiga vukodlaka). Uz Ilju Stogoffa najomiljeniji je ruski pisac mlađoj hrvatskoj čitateljskoj publici. S ruskoga prevela Irena Lukšić