Mi djeca Solferina

Sveti Križ Začretje, 17. lipnja 2015. U srijedu 17. lipnja 2015. oko 11 sati na Trg hrvatske kraljice Jelene, središnji trg malog zagorskog mjesta Sveti Križ Začretje, stigla su iz Zagreba dva automobila, jedan Peugeot 307 i jedan minibus Renault Master, te je iz njih počela izlaziti neobična skupina od petnaestak putnika koji su pristigli – kako se to kaže – „iz svih krajeva svijeta“. Bilo je tu ljudi različitih zanimanja, različitih kultura, različitih dobi – u rasponu od 23 do 85 godina – vrlo različitih temperamenata, zapadnjački ekspanzivnih i istočnjački mirnih i smjernih. Razgovarali su međusobno na raznim jezicima, na engleskom, hrvatskom, japanskom, ruskom, talijanskom. Među njima najstariji bio je poslovni čovjek iz Australije Paul Vukelic, rođen 1930. u danskom gradiću Kogeu, koji sada živi u gradiću Bunburyju u Zapadnoj Australiji, a u Začretje je došao s kćeri Diane, menadžericom na sveučilištu u Sydneyju, partnericom Susan Buchanan, bivšom suprugom Pauline i dvoje prijatelja. Tu je bio i njegov polubrat Hiroshi Yamasaki Vukelić, profesor i prevoditelj, rođen 1941. u Tokiju, koji sada živi u Beogradu, a stigao je sa suprugom Kayoko, pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom. Bila je tu njihova sestrična Ivana Caccia, rođena u Zagrebu, koja sada živi u kanadskom glavnom gradu Ottawi. Bio je tu još jedan Vukelić, Ilija, koji se rodio u Sverdlovsku na Uralu, sada živi u Herceg Novom u Crnoj Gori, a u Sveti Križ Začretje došao je s kćeri Ivanom, studenticom iz Beograda. Tu je bio i njegov bratić, glazbenik Stanislav Novožilov, koji živi u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. Još je tu bilo ljudi rođenih daleko, u Perthu, u Aucklandu, ali i ovdašnjih. Bio je tu i Boris Grünfeld, umirovljeni matematičar, rođen u Mrkonjić Gradu, koji sada živi u Zagrebu. Među onima koji su toga dana stigli u Sveti Križa Začretje bio sam i ja, autor ove knjige, umirovljeni zagrebački novinar Maroje Mihovilović, a u Sveti Križ Začretje stigao sam s kćeri Katjom, prevoditeljicom. Svi smo se mi okupili nekoliko dana prije u Zagrebu na inicijativu Paula i Hiroshija kako bi se ostvarilo nešto što je prije bilo nezamislivo, da se napokon okupe svi živući članovi jedne velike, neobične obitelji hrvatskih korijena, koja se zbog raznih obiteljskih, političkih, ideoloških i profesionalnih razloga raspršila diljem svijeta. To okupljanje koje je organizirano u samo nekoliko tjedana, a bilo je planirano da traje samo dva dana, ali je potrajalo deset dana, bilo je vrlo emotivno za sve sudionike, ali im je i štošta otkrilo, jer je u našoj obitelji bilo mnogo tajni i nepoznanica koje su se počele razotkrivati i objašnjavati tek na tom sastanku. Neki od onih koji su stigli u Sveti Križ Začretje nisu se prije sastanka u Zagrebu nekoliko dana prije nikada prije ni čuli ni vidjeli, nisu čak niti znali da neki postoje. Koliko se samo u tih nekoliko dana čulo dramatičnih priča o raznim članovima obitelji, o ljubavima i rastancima, misterijima i tragedijama, zatvorima i patnjama, mučenjima i gladovanjima, dugim putovanjima i neispunjenim nadama, čekanjima da se saznaju sudbine sinova i muževa, ali i o pionirskim pothvatima i uspjesima da se preživi i podignu obitelji, stvore karijere često u mračnim i nemogućim uvjetima! Tako se odjednom sklopio veliki mozaik saznanja o jednoj obitelji čije su članove šibali povijesni vjetrovi, prijetili im užasi talijanskog i njemačkog fašizma, sovjetskog staljinizma i japanskog militarizma, kojima su svima pružali otpor, čija se priča rasplitala na četiri kontinenta.