Putovanje poljima smrti

Prije pedeset godina počinjen je u azijskoj državi Kambodži grozan genocid. Tri i pol godine, od svibnja 1975. do siječnja 1979., zemljom su vladali radikalni „Crveni Khmeri“. Oni su svoju zemlju htjeli potpuno izmijeniti, stvoriti revolucionarno egalitarno društvo, koje će živjeti jedino od proizvodnje riže. Kako bi to postigli, ubili su 2 milijuna svojih sunarodnjaka, koji su imali veze s dotadašnjim društvom, sve koje su smatrali svojim protivnicima. To je bio najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. Dok su bili na vlasti, potpuno su zatvorili svoju zemlju, nitko na svijetu nije znao što se ondje događa. Zagrebački novinar Maroje Mihovilović dobio je u ožujku 1978. dopuštenje da iz Kine uđe u Kambodžu. „Crveni Khmeri“ željeli su da bude prvi koji će svijetu pozitivno opisati njihovo novo društvo. Dva tjedna vodili su njega i trojicu njegovih kolega diljem zemlje, a ono što je vidio bilo je šokantno: gradovi su bili prazni, svi ljudi živjeli su u selima u radnim brigadama i gradili brane kako bi se proizvelo što više riže. Svi su bili odjeveni u crne pidžame, svi su bili mladi, nisu vidjeli ni jednu stariju osobu. Njegovi pratioci su, naravno, pazili da ne vidi ništa od strahota koje su se tada ondje događale, ali je ipak vidio da svi ljudi žive u velikom strahu, da svi stalno šute, da se boje. Nitko mu se nije nasmiješio, nitko nije prišao da prozbori koju riječ. Zašto? Kad je izišao iz Kambodže, detaljno je u nizu reportaža opisao što je tijekom ta dva tjedna vidio i osjećao. Njegove reportaže izazvale su svjetsku senzaciju, iz njih su svi mogli shvatiti da se ondje događa nešto strašno. Tek kad su „Crveni Khmeri“ sljedeće godine otjerani s vlasti, otkriveno je što se događalo, da su masovno, svakodnevno, svugdje ubijali ljude. Pronađen je ogroman broj masovnih grobnica i istražnih mučilišta. Tek tada on je shvatio da je tih četrnaest dana – putovao poljima smrti. A sve te strahote imale su neke veze i sa Zagrebom. Maroje Mihovilović, rođen 1945., na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest i engleski jezik, apsolvirao elektrotehniku. U novinarstvu od šezdesetih godina kao suradnik „Vjesnika u srijedu“. Godine 1970. urednik u „Studentskom listu“, od 1974. zaposlen u vanjskopolitičkoj rubrici „Večernjeg lista“. Od 1976. do 1985. specijalni dopisnik svih izdanja kuće „Vjesnik“ sa svjetskih kriznih poprišta. Osamdesetih godina autor i urednik u „Startu“. Godine 1990. godine sudjelovao u pokretanju tjednika „Globusa“ i „Glorije“. Od 1993. piše stalnu dnevnu kolumnu za ljubljanski „Dnevnik“. Od 1993. do 2007. stalni dopisnik iz Zagreba hrvatske redakcije britanskog javnog radija „BBC World Service“. Godine 1995. jedan od pokretača i suvlasnika tjednika „Nacional“, u kojem je kao pisac i urednik djelovao do 2011. Od 2012. urednik publicističkih knjiga u izdavačkoj kući „Profil“. Autor više knjiga, među ostalima 2017. obiteljske sage „Mi djeca Solferina“ i 2025. „Novine i vlast – povijest hrvatskog novinstva“.