Mjesto bez granica

Svojom mračnom atmosferom, slojevito oblikovanim likovima i neobičnim izmjenama perspektive, Mjesto bez granica, rano remek-djelo Joséa Donosa iz 1966. godine, dočarava očaj, nježnost i beznađe jednog sudbonosnog dana u životu stanovnika Stanice El Olivo, zaboravljenoga gradića koji polako tone u propast i zaborav. Propadanje mjesta ogleda se u sudbini Manuele, plesa- čice i prostitutke u bordelu kojim upravlja njezina kći. Nad njom se zlokobno nadvijaju dva muškarca: njezin navodni zaštitnik, lokalni političar i veleposjednik koji želi sravniti Stanicu El Olivo sa zemljom kako bi proširio svoje vinograde, te osvetoljubivi vozač kamiona kojeg razdiru siromaštvo, frustracija i potisnuta seksualnost. Njihovi životi, u prošlosti i sadašnjosti, neraskidivo su povezani, a njihove će se sudbine sudariti u zapanjujućem vrhuncu romana. Izvorno objavljen 1966. godine, Mjesto bez granica nagovještava motive i poetiku Donosovih kasnijih djela, među kojima posebno mjesto zauzima El obsceno pájaro de la noche (Bestidna noćna ptica), te se danas smatra jednim od ključnih ostvarenja latinoameričke književnosti 20. stoljeća. O autoru: José Donoso (Santiago de Chile, 1925. – 1996.) čileanski je romanopisac i esejist. Studirao je na Pedagoškome institutu u Santiagu (Universidad de Chile), potom u SAD-u (Princeton University). Predavao je na sveučilištima u domovini (Pontificia Universidad Católica de Chile) i inozemstvu (University of Iowa); dugo je godina živio u Španjolskoj. Započeo je s kratkim pričama i pripovijetkama Ve raneo y otros cuentos, 1955. Svoje glavne teme – rasap građanskoga društva, propadanje moralnih vrijednosti – najavio je zapaženim romanom Corona ción, 1957., a razrađivao ih u narednim romanima Este domingo, 1966. i El lu gar sin límites, 1967. (Mjesto bez granica, Petrine knjige, 2026.). Vrhunac je njegova opusa jedan od najznačajnijih romana tzv. hispanoameričkog booma, modernističko djelo El obsce no pájaro de la noche, 1970., u kojem je prikazao fantazmagorični groteskni svijet prepun mračnih podsvjesnih nagnuća. O vlastitu doprinosu boomu i njegovu međunarodnome uspjehu pisao je u esejističkoj knjizi Historia personal del boom, 1972., a o postkolonijalnim posljedicama južnoameričkoga društva progovorio je u romanu Casa de campo, 1978. Iz knjige: Nije se stigao ni pomaknuti kad su muškarci izronili iz kupina i bacili se na njega kao na plijen. Octavio, ili je možda Pancho bio prvi, šibali su ga šakama... možda i nisu bili oni nego neki drugi muškarci koji su se probili kroz kupinjak i zatekli ga i navalili na njega i šutirali ga nogama i udarali i tresli, dašćući nad njim, vruća tijela su se grčila nad Manuelom koja više ni vikati nije mogla, teška, kruta tijela, njih troje kao jedna jedina sluzava masa koja se izvija poput mitskog bića s tri glave i mnoštvom udova koji bole i nanose bol, sjedinjeni sve troje bljuvotinom i vrelinom i boli ondje na travi, u potrazi za krivcem, kažnjavajući ga, kažnjavajući je, kažnjavajući se, čak s nekim užitkom u dubini te bolne pometnje, krhko Manuelino tijelo koje se više ne opire, slama se pod težinom, ne može više ni zavijati od boli, vrela usta, vrele ruke, sluzava, tvrda tijela ranjavaju njegovo i smiju se i vrijeđaju i žude probiti i slomiti i razvaliti i prekopati tu nakazu od tri prepletena tijela, sve dok ne ostane ništa i Manuela jedva vidi, jedva čuje, jedva osjeća, vidi, ne, ne vidi, i oni nestaju kroz kupine a ostaje ona sama pored kanala koji je razdvaja od vinograda gdje don Alejo čeka raširenih ruku.