Moja koža je tanja

Nakon dvaju romana – nagrađivanog “Crnog kaputa” (2015.) i “Žene moga muža” (2017.) – Tanja Belobrajdić u ovaj je tanki kožni uvez sabrala svoju prvu pjesničku zbirku. Podijeljene na podnaslove ROM – Read-only Memory, Introspekcija, Nigdjezemlje, Zlatoprsti i Ničija ratnica, ovi su intimistički poetski zapisi mogli biti raspoređeni ovako i onako, a da se obrisi lirskoga, ili melodramskog, subjekta zadrže u svakom detalju. Ne nužno nježni, ne uvijek samilosni, stihovi ipak svjedoče o ženskoj prirodi, o naravi “ženskog pisma” (fraza na koju zakolutaju očima svi osim muškaraca); ispod gotovo prozirne epiderme krije se intimni svijet, pomalo “nejasan u duši”, kako bi rekao Arsen Dedić. A pomalo nam pjesme svjedoče i o poroku za koji jedan drugi autor tvrdi da je tipično ženski: ponavljati iste pogrješke. Naravno, tu je i bol kao redovita kazna za melodramske pokušaje da moći sudbine pretpostavimo našu, navodno slobodnu, volju. Iz pogovora Ratka Cvetnića