Muž iz predgrađa, Izabrane pripovjetke,

John Cheever piše o društvu u kojem su ljudi “ujedinjeni u prešutnoj tvrdnji da nije bilo prošlosti, nije bilo rata – da nema opasnosti ni nevolja na svijetu”. Kako li je golema i važna Amerika bila u to doba kad su njegovi likovi živjeli u sveopćoj američkoj poslijeratnoj nadi u prosperitet i mir. Gotovo je nemoguće čitati njegove priče a da barem donekle nemamo na umu ono što slijedi, da će te plitke, stiješnjene živote razoriti “šezdesete” – onaj nalet uzbuđenja, tvrdoglavosti i bunta koji je promijenio sve. Cheever nagovještava što se sprema: njegovi ljudi, iznutra rastrgani, priželjkuju lakoću i sigurnost, ali i ljubav i nepotiskivanje; uhvaćeni su u vrlo zahtjevnu žudnju koja razara većinu pokušaja da se postigne zadovoljstvo i često vodi u katastrofu. Stoga bismo očekivali da ćemo u predgrađima pronaći samo običnost i najčišću dosadnu ispravnost; valjda se upravo zbog toga ljudi onamo doseljavaju. Ali kad se pogleda izbliza, vide se ljudske strasti i slabosti, strahovit nemir. U najumjerenijem obliku, to je razborito. “Da biste bilo što vidjeli – list ili vlat trave – morate, mislim, spoznati žestinu ljubavi.” Ali otkad je voljeti bilo koga jednostavno? Jer samo korak dalje, želja postaje razorna strast, čak perverzija, koja ne može biti utažena. O tome je riječ u priči Muž iz predgrađa, jednoj od najboljih Cheeverovih priča i najboljih pripovjedaka uopće, kad se muškarac, nakon što je za dlaku izbjegnuo katastrofu pri padu zrakoplova, vraća kući gdje otkriva da su mu žena i djeca ravnodušni ne samo prema tom spasu nego i prema njegovu samom postojanju. —Hanif Kureishi