Plivač

John Cheever je pisao o najvažnijim stvarima. Daleko od toga da bude samo bijeli anglosaksonski protestant i elitist koji nema pojma o životu izvan vazdazelenih, imućnih predgrađa, pustoši subotnjih zabava i postkoktelskog očaja, gdje svi muškarci putuju na posao, a sve žene imaju osjećaj da su protratile život, Cheever piše o samom središtu stvari. Ne bavi se čudacima, gubitnicima ili marginalcima, nego djecom, poslom i središnjom idejom zapadne književnosti – onim što on sam naziva “gorkim otajstvom braka” – time kako brak može strast pretvoriti u nešto gotovo nevjerojatno, ako ne i nemoguće. I premda je fasciniran onime što katkad opisuje kao “putenu anarhiju”, dovoljno je mudar da zna kako nas pokreću status, samopoštovanje i rad, a ne seksualna strast: živimo novac dok sanjamo o potpunoj ljubavi. Vjerojatno bismo te priče mogli okarakterizirati kao čehovljevske, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Cheeverove vještine da uhvati važne trenutke u običnim životima, i to s dobroćudnom sućuti i nikad s visine, i zbog sposobnosti da napiše elegičan posljednji odlomak koji ujedno obuhvaća i nadilazi priču, a čitatelje ostavlja bez daha, kao da se sve na kraju baca u zrak u nekoj vrsti orgijastičkog slavlja. Možda bismo mogli reći i da je Cheever manje sumoran od Carvera, sveobuhvatniji, ironičniji i živahniji od Hemingwaya. Ali na kraju on uvijek ostaje posve svoj, sa svakom rečenicom odvagnutom i odmjerenom dok ne kaže točno ono što treba reći, a često i više. —Hanif Kureishi John Cheever (1912. – 1982.), američki pisac, autor je niza maestralnih pripovjedaka koje su mu donijele Pulitzera, usporedbe s Čehovom i, premda je završio samo srednju školu, počasni doktorat s Harvarda, ali ne i sreću – ni njemu ni onima oko njega. “Po svim mjerilima bio je iznimno blagoslovljen, ali volio je govoriti da u životu nema ništa osim jednog starog psa”, rekao je jedan njegov učenik i ljubavnik. Rođen u Quincyju u Massachusettsu kao drugo, neželjeno dijete koje je otac predlagao pobaciti, odrastao je u sjeni starijeg brata s osjećajem poniženja dok je obitelj tonula u siromaštvo. Naizgled idealan brak s Mary Winternitz u kojem je rođeno troje djece, kao i velika kuća u Ossiningu, predgrađu New Yorka, koju je napokon kupio 1960. služili su mu kao svojevrsna potvrda uspjeha i respektabilnosti, ali i kao paravan za homoseksualne sklonosti, duboku nesigurnost, usamljenost kojoj nisu pomagale ni izvanbračne veze sa ženama i muškarcima i alkoholizam od kojeg se uspio izliječiti tek nedugo prije smrti. Mnogo toga što se naslućivalo za njegova života potvrđeno je u postumno objavljenim dnevnicima, koji su najbolnije pogodili djecu – jer se u njima jedva spominju. Prvu je priču objavio s osamnaest godina, a s dvadeset tri prodao je priču časopisu New Yorker u kojem će ih objaviti ukupno 121. Ali uz svu produktivnost – osim priča, napisao je i pet romana – do kraja života borio se s financijskim problemima, kao i s osjećajem da nije dovoljno cijenjen; kad mu je 1953. izišla zbirka Golemi radio, pogodilo ga je što je bolje kritike od njega dobio J. D. Salinger, kojeg je jednom nazvao “šestorazrednim piscem”. Umro je od raka, a dva mjeseca prije smrti dobio je Nacionalnu medalju za književnost i na svečanoj dodjeli izjavio: “Stranica dobre proze ostaje nepobjediva”.