Pripovjedač priča

Vargas Llosa u ovome romanu, objavljenom 1987. godine, prepleće dva narativna toka. U jednom, autobiografski pripovjedač na izložbi u Firenci vidi fotografiju Indijanaca Machiguenga, koje je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost, u doba studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je poslije nestao negdje u Amazoni. Taj se pripovjedni niz prepleće s poglavljima u kojima se pripovijeda o kozmologiji Indijanaca Machiguenga, njihovim običajima i kulturi. U romanu, koji su kritičari prepoznali kao egzemplarno djelo magijskog realizma, Mario Vargas Llosa znalački miješa zbilju i fikciju, mitsko i fantastično, pri čemu “magijsko-realistička" nije samo čudesna zbilja Amazone i amazonskih Indijanaca nego i sama narativna elaboracija. koje je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost, u doba studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je poslije nestao negdje u Amazoni. Nasljedujući antropološku tradiciju latinskoameričkog romana, vješto uplećući autobiografske elemenate u fikciju, Vargas Llosa u "Pripovjedaču priča" problematizira i uklapanje Indijanaca (lingvističko, političko) u službenu hispanofonu kulturu Perua. koje je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost, u doba studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je poslije nestao negdje u Amazoni. Mario Vargas Llosa rođen je 1936. godine u gradu Arequipa u Peruu. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu, gdje završava formalno obrazovanje Filozofski i Pravni fakultet. Godine 1959. odlazi u Španjolsku na doktorat na Komplutsko sveučilište u Madridu, a nakon stjecanja titule doktora znanosti nastanjuje se u Parizu. Počinje objavljivati priče, a 1964. vraća se u Peru, razvodi od prve supruge i odlazi na terensko etnografsko istraživanje u prašumu, gdje prikuplja građu o Amazoni i amazonskim narodima. Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana (npr. Grad i psi, 1963.; Zelena kuća, 1966.; Razgovor u katedrali, 1969.; Pripovjedač priča, 1987.; Pohvala pomajci, 1988.; Lituma u Andama, 1993.; Don Rigobertove bilježnice, 1997.; Jarčevo slavlje, 2000.; Raj iza drugog ugla, 2003.), brojna esejistička (npr. García Márquez: povijest deicida, 1971.; Između Sartrea i Camusa, 1981.) i autobiografska djela, pripovijesti i priče (Izazov, 1957.; Poglavari, 1959.), drame (Bijeg Inke, 1952.). Romanopisac i esejist, jedan je od najznamenitijih pripadnika hispanoameričkog booma. Dobitnik je mnogih književnih priznanja među kojima se ističu nagrade Príncipe de Asturias (1986.), Miguel de Cervantes (1994.) te PEN/Nabokov (2002.). Nobelovu nagradu za književnost primio je 2010. godine.