Prispodobe

Čim počnemo čitati Prispodobe vidimo da je Antun Pavešković jako zainteresiran za sve slojeve stvarnosti koje nam često izmiču iz različitih razloga, a pretežno zato što smo uglavnom fokusirani na puku pojavnost, na trivijalnu vanjštinu zbivanja. Autor je stoga osebujna pojava na našoj književnoj sceni, jer nekom vrstom fantastičnog realizma ulazi pod kožu uobičajene i prihvatljive realnosti (posebno se to odnosi na priče Staričica koja je živjela da hrani mačke i Čudovište). U svakom slučaju, knjiga upućuje na čitalački izazov; suptilno korištenje mitskih slika i njihova reaktualizacija upravo u našem vremenu daje ovoj knjizi posebnu patinu. Istovremeno, ove priče su znalački napisane i dobro ispričane, što upućuje da se radi o stvaralaštvu koje je oplođeno vlastitim životnim iskustvom, spoznajama iz prve ruke. Priče su upućene svim zainteresiranim čitateljima za koje nije nužno da posjeduju nekakvo predznanje, a da pritom autor u estetskom i sadržajnom smislu nikome ne podilazi, što je svakako odlika izvrsne proze; one su jako dobro činjenično kontekstualizirane, ali uvijek na granici između onog realnog i onog nadrealnog.