Prokockani sat

Vlado Kreslin je pjesnik slične sorte poput Boba Dylana ili Leonarda Cohena. Promatra svijet, upari svoje otkucaje srca s njegovim, zaroni u njega i uvijek iznova šarenu magmu svijeta pretače u pjesmu. Zna da je poezija, iako ne predstavlja opipljivu stvarnost, zapravo neprestano svuda oko nas. Riječi njegovih pjesama dolaze iz predjela koji nas okružuju i koji su naseljeni pričama, osjećajima, bolestima, nadom. Mi znamo za te svjetove, premda ih ne vidimo i ne čujemo. Ali ako ih za nas ispripovijeda ili opjeva pjevač pjesnik, dotaknu nas i postanu dio naših doživljaja, osjećaja i života, i upravo tada shvatimo, ili nam se barem učini, da su uvijek bili dio nas. -iz pogovora Janija Virka Moj djed je s fronte na Soči donio srebrnu džepnu uru i onda je zakartao u vlastitoj gostionici Central u Beltincima. Otac ju je pedeset godina kasnije otkupio od seoskog urara Mariča. Za nju je platio 20.000 dinara. Još uvijek radi i bliješti u džepu njegova prsluka.