Soba za tugu

Knjiga Soba za tugu Andrija Ljupke je zaista raznovrsna zbirka priča. Često kritičari kada pišu o knjigama priča napominju kako u njima ima neko gradivno tkivo koje ih veže, želeći tako naglasiti kako je dotični autor napisao cjelovitu knjige a ne raspršen zbornik nekih vinjeta i proznih odlomaka. Kao što i često kritičari svoj tekst prilagođavaju knjizi o kojoj pišu, pa tako ono što je mana jedne knjige odjednom postaje prednost u drugoj knjizi, koju taj kritičar opservira tekstom. Andrijeva knjiga ima i gradivno tkivo i šarolikost tema, motiva, likova. Njeno gradivno tkivo možemo nazrijeti već i iz naslova knjige, ali ono je sasvim vidljivo u tekstu. Neke priče su napisane u univerzalnom hronotopu/vrijemeprostoru, ali upotpunjavaju značenje i duboki smisao ove knjige, dok su druge priče smještene u naše doba. Soba za tugu je spoj autobiografske fikcije i čiste fikcije. Osjećaj za jezik je odličan, od finih poetskih nijansiranja do zanimljivih dijaloga i zapleta. Pripovijedanje je suvereno i teče glatko bez zastoja. Jezik je sočan (ne uličarski vulgaran, nego pun sokova) i lijep, i svaka vas priča brzo usrče u izmaštani svijet koji se čini itekako stvarnim i turobnim, gorkim.