Sonjka

Kada se Igoru Grycowskom, mladom varšavskom redatelju opsjednutom uspjehom, pokvari automobil usred ničega, sudbina će mu nepovratno ukrstiti put s naizgled nespojivom ženom. U tom pustom selu na poljsko-bjeloruskoj granici živi Sonjka – sjedokosa starica koja stanuje sama sa životinjama, išibana teškim životom i osudom okoline. Sonjka poziva Igora u svoju trošnu kuću da predahne pa mu uz šalicu svježe pomuzena mlijeka servira i svoju neobičnu priču. Pred Igorom se raspliće dramatična ispovijed o djevojci koja je odrastala bez majke, uz oca nasilnika i okrutnu braću, a u vihoru rata se zaljubila u nacističkog vojnika Joachima kojega nikada nije zaboravila… Igor uviđa da je Sonjkina priča ne samo začudna već i vrlo plodno tlo za njegovu iduću predstavu, pa ostaje s njom sve dok Sonjka ne ispripovjedi i posljednju pojedinost svoje nevjerojatne prošlosti. Roman Sonjka maestralno je ispisano djelo u kojem Karpowicz suprotstavlja bajkovite elemente surovom realizmu i gradi jezičnu raznolikost, a dvije različite priče, prošlu i sadašnju, tijesno isprepliće. Na snažnom, gotovo dramskom suprotstavljanju različitosti između glavnih junaka, i to na sadržajnoj, jezičnoj i etičkoj razini, Karpowicz problematizira moralnu odgovornost pojedinca u okviru društvenih zbivanja. Uz potpuni otklon od patetike, dubinsku introspekciju psihe likova te briljantno poigravanje jezikom, ovaj roman o nerazumijevanju, krivnji i oprostu neminovno uvlači u svoj bogati, neobični svijet. Preveo s poljskog Emilio Nuić „Karpowiczeva briljantna ideja jest neprestano suočavanje protagonista s oprostom i neizrecivošću iskustva. Kao i uvijek kod Karpowicza, sve je pod navodnicima, obojeno ironijom i skromnošću, ukrašeno strahom od neposrednosti, sentimentalnosti ili naglašavanja očiglednog. Budući da je tako, mi Sonji vjerujemo, ali joj i prilazimo s oprezom – točno onako kako bi Ignacy Karpowicz i htio.“ Dariusz Nowacki „Kao što znamo, Karpowicz stvara ponajbolje ženske likove u suvremenoj prozi. I kada Sonja govori o ljubavi i smrti, Karpowicz poseže za tonovima kojima još nije baratao. Tako se pojavljuje neka vrst liričnosti koja nas pogađa u pravu žicu i pritom nije kičasta.“ Justyna Sobolewska, Polityka