Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme

I ovdje vidimo kontinuitet nivoa koji Đurđević drži već dugo, na temi – rekao bih – razlomljene tišine i razlomljenog govora, u pismu iz kojeg se pomaljaju i iskustvo stvarnog, i granice tog iskustva u jeziku. Đurđevićeva je poezija tiha, ona ne viče nikad ništa, pa ni ne viče o sebi – osim ako se udubimo u njene glasove: onda se može čuti ta šuma, od šumova, ta buka izvanjskog, pa onda i unutarnjeg koje joj se opire, svedena u jedan okvir savladavanja i autentično zavezana, prigušena, kao od pjesme uhvaćen svijet... Miloš Đurđević je u poeziji i s poezijom, što možda nije nebitno u ovoj prilici, bez zadrške i rezervnog položaja i jedan je od rijetkih književnika-slobodnjaka, pritom pjesnika, koji u neoliberalnom okružju trenira opstanak zajedno s ovom, nažalost i od izdavaštva, pa i kulturne politike, prezrenom vrstom. Robert Perišić