U ime oca (i sina)

Po povratku s očeva pogreba pripovjedač počinje čitati dnevnik koji je njegov slabo obrazovani otac vodio tijekom Drugoga svjetskoga rata, kada je bio vojnik u Britanskoj vojsci. Otac i sin nisu imali bogzna kakav odnos. Otac – bogalj stradao u nesreći, bio je osoba staroga kova, nije mario za emocije, za sinove potrebe, već ga je pokušavao odgajati čvrstom rukom. Čitajući očev dnevnik, sin se prisjeća svih lomova, ali i pojedinih trenutaka sreće koje je proživio sa svojim ocem, osvješćujući pritom i svoju ulogu i odgovornost kao budućeg oca. U ime oca (i sina) gusto je ispisana proza u kojoj Immanuel Mifsud razmatra odnos oca i sina iz vlastite perspektive, no služi se i teorijskim tekstovima i citatima Rolanda Barthesa, Susan Bordo, Julije Kristeve, Jacquesa Lacana i Hélene Cixous, razotkriva političke igre i igrice otaca i očuha Malte i ulazi u povijest svoje radničke obitelji. U ime Oca (i sina) moćna je autofikcijska proza ponajboljega suvremenog malteškog pisca. “Bio si glava obitelji, glavna manga, poglavar, svemogući, muškarac, falusni moćnik pred kojim su svi padali ničice. Unatoč svojem niskom rastu. Unatoč mani zbog koje si bio još niži. Bio si ratni veteran, odlikovan ordenima koje ti je Britannia prikvačila za prsa u znak priznanja tvoje službe, tvoje odanosti i iznad svega tvojeg junaštva za vrijeme opsade. Ja sam ti bio trn u peti. Bio sam ti trn u peti kojim si bio posve zadovoljan iako te ubadao.”