Uzorite pripovijetke

Uzorite pripovijetke (1962) zbirka je sedam majstorskih priča jedne od najslavnijih portugalskih pjesnikinja XX. stoljeća. Svaka je od njih parabola o vrijednostima koje bi trebale prožeti društvo kako bi svijet bio bolji, što opravdava naslov knjige koji neskriveno upućuje na Cervantesove Uzorite novele, djelo iste takve moralističke nakane. U pričama pratimo Biskupa koji, kako bi obnovio crkvu, sklapa mračni pakt s Vrlo Važnim Čovjekom; muškarca i ženu koji kreću na put što, ispostavlja se, ne vodi nikamo; moćnu ženu koja ljude i stvari iskorištava isključivo za svoje osobne ciljeve; tri biblijska kralja koja posumnjaju u svoju moć i odluče slijediti svjetlo nove zvijezde… U svakoj priči autorica postavlja neko moralno pitanje, sve u skladu sa svojim zazorom spram političke represije koju je desetljećima provodio Salazar i dubokim razočaranjem držanjem klera u njezinoj zemlji. Pritom joj nije bio neprihvatljiv samo autokratski politički režim, nego prije svega službeno opravdanje da se on temelji na katoličkom nauku. Uvrijeđena u svojoj kršćanskoj savjesti, Sophia opisuje sukob između pokvarenog društva i temeljnih principa katoličke vjere, što posebice dolazi do izražaja u početnoj i najdužoj priči pod naslovom “Biskupova večera”. Autorica u osnovnoj nakani fokusiranja na siromaštvo i patnju, sa stamenošću nekoga tko traži istinu i razotkriva laž, zaziva Boga koji ne bi štitio samo bogate, nego i potlačene. No taj gotovo aktivistički stav u svim je pričama prožet mistikom i suptilnim metaforama.