Veza Bellarosa nedvojbeno je u matici Bellowljevih razmišljanja o smislu ljudskog postojanja, o čovjekovoj moralnoj odgovornosti prema povijesti i u povijesti i njegova osjećaja za nju. U pismu generalu Eisenhoweru, Moses Herzog kaže: “Suština ljudskog života proizlazi iz povijesti. Povijest, sječanje – to nas čini ljudima.” Povijest za Bellowa, napominje Bradbury, znači kako duševno obilje, tako i uvjete i procese: “kao osoba koja je, poput njegovih likova, poučavana u romantizmu i behaviorizmu, u liberalizmu, empirizmu i idealizmu, njegova zadaća je heuristička, da spozna fikcije zbilje koja nas okružuje i istodobno nađe načina otkriti i izraziti vlastiti smisao zbilje onkraj tih fikcija.” Veza Bellarosa uspijeva u tome možda upravo na temelju one vječne naivnosti mašte, budući da ona omogućuje autoru da na pitanje s čime se suočava književna mašta u ovim političkim vremenima, može odgovoriti upućivanjem na Mandeljštama, koji se u svom zatvorskom dnevniku usredotočuje na umjetnost i zaključiti da “ostati možda pjesnik u takvim okolnostima znači također spoznati bit politike. Tad ljudska osjećanja, ljudsko iskustvo, ljudski oblik i izgled, ponovno stjeću pravo mjesto – istaknuto mjesto.” Mario Suško