znam jednog dečka koji trči

Tko god je trčao divlju utrku zvanu ljubav, zna da se ona trči zdušno, bez niskog starta i štoperice, uz kratak dah i opasno povišene otkucaje srca. Lara Mitraković u novoj zbirci poezije ovu utrku ispisuje snažnim glasom milenijalke na pukotinama 21. stoljeća, kao manifest zaigrane, žestoke, bolne i divne ženske slobode, koji ne dâ da zastanete sve do ulaska u cilj. Lirska junakinja, nalakćena na kakav visoki stol, kaže: pojela sam svu ljubav za tebe / obrisala se i podrignula / nešto poput onog grafita / na zakmardijevim stubama / “nikad kuju u damu”. Od ulica Trešnjevke do brda Italije, na šankovima i osamljenim plažama juga, uz stihove bendova Idoli i Kuku$ i kantautora IDEM, život – onaj baršunasti život zrele mladosti – ubrzava pod pritiskom ekonomske krize te generacijske i unutarnje napetosti junakinje, a za ljubavlju se, ako treba, trči i na 27. kat nebodera. Što, dakako, ne znači da se već sutra ta ljubav neće pretvoriti u zapaljenu pjesmu nesuđenog para – ili pokušati otjerati troglavim psom. Zbirka znam jednog dečka koji trči ispisana je ritmom sprinta, istim onim kojim se pišu bilješke na mobitelu, i slikama iz imaginarija mladosti koje, usprkos porazima, čuvaju iskru nade, oštricu prkosa i otkačenog humora. Ženske se šake u ovoj poeziji pretvaraju u oblake za milovanje, ljubavna pjesma za laku noć u psovku, a bivši partneri junakinje stupaju po njezinu stanu u mimohodu srama. I još jedna stvar – neka čitatelj zna – ova se disciplina ne prati s tribina ni iz daljine. Trči se s vjetrom uz lice, otkriva svijet izvan obilježenih staza i sa svakom stranicom nestrpljivo iščekuje novo uzbuđenje.