Gubitnik

Loše raspoloženje Thomasa Bernharda uđe u svaki tekst o njemu. Austrijskog pisca češće se spominje u kontekstu zabrane koju je u oporuci stavio na izvođenje i štampanje svojih djela u domovini nego što ga se čita. Osim naše poslovične lijenosti, ima tu još nečega: on piše tako gusto da ga je teško pratiti na duge staze, bez obzira na ekstatični ritam njegovih pamfleta i optužbi, a uz sve to iz svake njegove knjige na neočekivanom mjestu izviri ruka ovog osebujnog autora i ćušne čitatelja. U romanu ‘Alte Meister’ primjerice, u jednoj od mnogobrojnih digresija opisuje neko malo mjestašce za koje kaže kako se stanovnici tog kraja uvjeravaju kako imaju divan zavičaj, ali u stvarnosti radi se o bljutavom i ružnom prostoru, gdje im zimi snijeg izlazi na nos a ljeti ih proždiru komarci. Bečlijama ovakvi provincijski rajevi izgledaju divno, dodaje Bernhard, njihova glupost izgleda im romantična jer su na svoj bečki način-perverzni. I na čitanje knjiga gledao je na svoj način, smatrajući se nadarenim prelistavačem a ne čitačem: izbjegavajte čitati tzv.nacionalne veličine ili one koji dobivaju dobre kritike, i ti pisci i njihova publika su budale, nitko od njih ne može izdržati strastveno i koncentrirano prečitavanje. Heidegger je misilac parazit kojemu je baš sve nedostajalo za mišljenje iz sebe samog. Iz njegove glave okićene crnom švarcvaldskom kapom nikada se nije prestalo kuhati njemačko slaboumlje. Njegova metoda sastojala se od ulaska u tuđe velike misli, koje je uz najveću beskrupuloznost pretvarao u svoje male misli. On je bio kič mozak. Takve i slične eskapade Bernhard izvodi jednom od najljepših, najmeandričnijih rečenica koje trenutačno možete u prijevodnoj književnosti vidjeti, čija se namrgođenost sama sobom oplođuje, i napisan je redovito ‘u jednom komadu’. Kod njega vam je započinjanje novog reda-nova knjiga. Ironija je što ga obožava gomila snobova iz tzv. kulturnog miljea. Tko bi rekao da će ovaj protorebel završiti okružen šminkerima.