Za svojim pjesmama

Petar Gudelj pjesnik je zadivljujućeg kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkoga djela, kakvo je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Tina Ujevića. Dnevnici Petra Gudelja oprezno naslovljeni Za svojim pjesmama razabiru vrijeme između 22. siječnja 2004. i 28. listopada 2019. Tih petnaest godina pjesnik je proživio u Hrvatskoj, u Zagrebu i na jugu. Objavljivao je pjesme, u velikom broju i u opsežnim tomovima, uglavnom u Školskoj knjizi. Ovi dnevnici mogu nam biti važni i po tome što se u njima razotkrije ponešto od Gudeljeva puta do pjesme. Događa se, naime, da on napiše pjesmu pišući nešto drugo. I ta je pjesma unutar sebe precizno ritmizirana i ugođena, premda se prostire od margine do margine. On je pjesnik i kad to ne pokušava biti, i kad mu uopće nije do toga. Ustvari, ne ide to da se kaže da Gudelj pokušava biti pjesnik, jer on to naprosto uvijek jest. On neprestano stvara svijet, tako što ga ispisuje. Ili tako što ga opisuje. Ono što on jednom opiše, to s njegovim opisom počinje da postoji. Nije ga prije bilo. Zanimljivo je i uzbudljivo čitati njegove opise Zagreba, jer grad najednom biva isto onako mitski i pun u doživljaju, kakve su i Biakova i Imota. Gudeljevi su dnevnici pisani uglavnom u drugom licu, tako da se on sebi obraća, češće sa žalom, rjeđe i s prijekorom, sve u nekom živom i žustrom dijalogu, koji teče tako što onaj kojem se obraća samo šuti, nikad i nigdje ne progovara. On ima tu sposobnost, taj dar, da se, nadvijajući se nad svijet, i nad svakom stvari na tom svijetu, nekako prirodno nadvije i nad sebe samog. Tako je književno efektnije, a tako je, možda, i lakše.