Križarski ratovi

Križarski ratovi spadaju među najkontroverznije događaje tijekom rivalstva između kršćanstva i islama. U razdoblju otkad je rimski papa Urban II. propovijedao Prvi križarski rat 1095. godine, pa sve do pada Akre 1291. godine, i gubitka otoka Arwad 11 godina kasnije, oni su tvorili dio šire ofenzivne strategije zapadnoga kršćanstva. Ta ofenzivna strategija bila je započela na Iberskome poluotoku znatno ranije, u vrijeme kada je Sicilija potpala pod autoritet normanskih avanturista iz južne Italije i kada su talijanski moreplovci uspjeli izboriti pomorsku nadmoć diljem Mediterana. Prije Prvoga križarskog rata nadmetanje na Bliskome istoku uvelike se odigravalo između Bizanta ili kasnoga (Istočnoga) Rimskog Carstva i njegovih istočnih islamskih susjeda, ali ono nije zahtijevalo kontinuirano ratovanje. Mirnodopski odnosi predstavljali su normu, a oni su tek ponekad znali biti prekinuti vojnim sukobima. Upravo je iznenadni dolazak još fanatičnijih zapadnih kršćana – križara (ili Frandži, Franci kako su bili poznati diljem Bliskoga istoka) – rezultirao dvostoljetnom krvavom borbom. Čak se i danas na križarske ratove i Jihad, svojevrsni islamski kontra-udarac koji je prouzročilo križarenje, gleda na sasvim različit način među većinom zapadnih kršćana, pravoslavnih kršćana i muslimana. Povijesna realnost križarskih ratova bila je znatno kompleksnija od pojednostavljenih pogleda koji su još prisutni u politici, religiji i kulturi kako na Istoku tako i na Zapadu. Kao rezultat toga križarski ratovi i džihad ostaju izvorom nerazumijevanja i podjela već više od 700 godina.